Sjedim ovdje u tužnim, tužnim i pustim ulicama Vukovara. I razmišljam kakvi su to ljudi, ako ih uopće mogu nazvati ljudima, koji su prouzročili toliku patnju, toliku bol, tolike neprospavane noći i tolike suze. Koji su ljudima oduzeli radost, domove i djetinjstvo. Kako su imali srce za to? Zar njih nitko nije učio o miru, o sreći, o domovini… ? jer da ih je netko tome naučio, do rata ne bi došlo. I sada kada gledamo sva ta mrtva tijela kako preko ulice leže hladni, mrtvi, a do maloprije ljudi spremni dati svoju mladost. Njih nitko nije učio kako treba ratovati, njih su samo učili kako treba očuvati mir… oni koji su štitili našu domovinu. Oni koji su svojim životom štitili naš Vukovar. Oni, heroji Vukovara. Oni čija imena ne bismo trebali zaboraviti. Oni čija su srca bila tako čista i nevina, a za par trenutaka tako hladna i mrtva… zašto? Čime su to zaslužili? Time što su branili svoj grad, svoj Vukovar? Od ljudi koji nisu imali srca, jer da su ga imali takvo što se ne bi dogodilo. Njihovu sudbinu ne možemo promijeniti. No svoju možemo. Ja mogu promijeniti i moju i tvoju sudbinu. A i ti možeš promijeniti sudbinu bilo koga na svijetu ako se samo malo potrudiš i učiniš dobro djelo. Svatko može! Ljudi koji su razorili moj i tvoj Vukovar bit će zaboravljeni, branitelji koji su preživjeli će pamtiti, ali najveći se heroji kriju u grobnicama Ovčare.

Andrea Đanić, 5. razred