Bilo je lijepo! Ponovilo se!
BILO JE LIJEPO! PONOVILO SE!
Pohod župskih suradnika župe Sv.Josipa Radnika Hrvatima u Crnoj Gori, predmnijevamo, za sve je sudionike bilo lijepo i bogato iskustvo. Vjeroučitelji, kateheti, članovi zbora, članovi župskog Caritasa, čitači, članovi pastoralnog i ekonomskog vijeća – našli su se u autobusu i krenuli na dalek i iscrpljujući, ali i obogaćujući put..
Na samom početku putovanja iznenađuje – vino, voda, kolači, keksi, koji se dijele po cijelom autobusu. Prekrasno! Prepoznajem »biblijski šarm» dalekih putovanja hodočasnika koji su putovali u grupama i dijelili sve – i strahove od razbojnika, i studen i vrućinu, i, napose – hranu. Nije li prekrasno da nas je sam Bog naučio da molimo za kruh svagdanji, nisu li se najljepše i najvažnije stvari u Bibliji dogodile za zajedničkim objedom, nije li Isus rekao «Žao mi je naroda» zato što je narod bio gladan, nije li prvo čudo napravio na izravnu molbu svoje majke da sačuva radost uzvanika i obraz domaćina..
Bilo je naporno, naravno! Ali i napor ima biblijsku ljepotu ako ga prihvatimo kao metaforu puta na čijem kraju nas čeka sam Isus raširenim rukama:»Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti»
Trebinje, Republika Srpska. Gospođa Zrinka spominje Trebišnjicu u kojoj je naučila plivati. U glasu joj sjeta. O njoj jedino znam da je izbjeglica iz Dervente. I dok ona gleda Trebinje u kojem prepoznaje svoje djetinjstvo, naviru mi slike tolikih prognanika i izbjeglica koje sam susrela, i misao koju je jednom napisao hrvatski pjesnik, svećenik i akademik Ivan Golub:»Bog je stvorio čovjeka od zemlje, ali od zemlje na kojoj je rođen!» Kardinal Puljić je jednom pred međunarodnim moćnicima jasno i glasno govorio o pravu Hrvata u Bosni na dom, na domovinu, na mjesto gdje su rođeni, po kojem su upisani u svijet živih. Mi koji Osijek doživljavamo srcem, uspomenama i ljubavlju, i tu živimo, nismo svjesni blagoslova koji nam je time od Boga udijeljen. Isus se poistovjećuje s prognanicima i izbjeglicama i u njima se prepoznaje. Pa tako i – gospođi Zrinki.
Susret s vlč. Markom Vukovićem u Crnoj Gori je dirljivo lijep. Tu je već dvadeset godina. O 10.000 vjernika katolika ovdje duhovno skrbi petnaestorica svećenika. Kasnije ćemo doznati da ovdje još uvijek djeluje nekoliko ženskih redovničkih zajednica s oko tridesetak časnih sestara. Don Marko nam se pridružuje i postaje nam vodič po Zaljevu.
Na pučini, mirnoj, plavoj «izranjaju» dva otočića. Jednog odmah prepoznajemo: otočić Gospe od Škrpjela s istoimenom crkvicom Gospi u čast. U času kad smo izašli iz autobusa – svi su se željeli fotografirati s Gospinim otočićem u pozadini. A sam dolazak na otočić – susret je s prelijepom crkvicom, građenom znanjem, ukusom i ljubavlju, na otočiću koji je nastajao nasipanjem kamenja kroz gotovo dvije stotine i osamdeset godina. I ovdje vidimo - ljubav spram Isusove majke u svim narodima jednostavno je prelijepa – maštovita, kreativna i uvijek je izraz je zahvalnosti i povjerenja u njezinu posredničku moć. Don Srećko Majić nam objašnjava na koji sve način i tko je tijekom stoljeća darivao crkvicu kao zahvalu za uslišanu molbu. Kao u crkvama u drugim mjestima uz more, najviše je slika koje su darovali mornara zahvalni što ih je Majka Isusova sačuvala od odluja, bolesti i gusara.
Dobrota.....Neki od nas prvi su put za Dobrotu, mjesto u Boki Kotorskoj, čuli zahvaljujući pokojnom don Branku Sbutegi, osebujnom katoličkom svećeniku poznatom u Hrvatskoj i inozemstvu koji je umro 2006, u 54. godini. Ovdje je bio župnik, ovdje je primao svoje brojne goste iz svijeta književnika, filozofa i umjetnika, ovdje je pokopan. Na grobu mu (u groblju, odmah pored crkve) jednostavna ploča i tekst «Don Branku, s ljubavlju.» U istu grobnicu pokopan je i njegov duhovni učitelj, otac i oslonac, don Gracija Ivanović. Don Branko je je bio vrstan orguljaš, kuhar, poznavatelj umjetnosti, vrlo zahvalan sugovornik, koji je o mnogočemu imao što reći (pa i kad bi se zamjerio mnogima) i znao je to kazati, kako bi rekao Ives Yvonides.. Posljednje godine u kojoj je sa svojim prijateljima sudjelovao na tradicionalnom nasipanju kamenja oko otočića Gospe od Škrpjela (22. VII 2005.)– među njegovim gostima bio je i Igor Mandić! Don Pavao Medač, svećenik, pokazuje nam unutrašnjost crkve sv.Eustahija, u kojoj se na zidu iza glavnog oltara nalazi mozaik Ede Murtića – prijatelja don Branka Sbutege. Nekako neskladno djeluje u baroknoj crkvi. Nakon upoznavanja crkve, u dvorištu slijedi zajednički objed – pečena prasetina, kruh, prilozi, kolači, vino... Hodočasnici posjedali kojegdje po dvorištu u malim grupama. Pravi biblijski prizor u kojem prepozanjemo scenu iz Evanđelja o umnažanju kruha. Zapravo, nigdje se ne spominje da je Isus umnažao ono što su apostoli uspjeli od jednog dječaka dobiti (pet hljepčića i dvije ribice) nego je blagoslovio jelo, a apostoli su dijelili. I što su više dijelili, to je jela više bilo. Na koncu je bilo neusporedivo više nego na početku. Prekrasna poruka i nama danas: Bog blagoslivlje ono što dijelimo bez računice i ostatka, a ne ono što sebično i proračunato zadržavamo za sebe. Uz rascvale oleandre, u dvorištu crkve u Dobroti – upravo se to dogodilo: tu se dijelilo sve što je bilo ičije - ponuđeno kao svačije! Prekrasno! Cijelo ozračje podsjetilo me je na pismo sv.Pavla u kojem on piše vjernicima koji su ga prihvatili i pogostili da će im zauzvrat Bog dati uvijek ono što im treba. Zanimljivo – ne ono što oni požele, nego ono što im treba.
Posjetili smo crkvu Sv. Marije u Kotoru u kojoj se čuva neraspadnuto tijelo blažene Ozane Kotorske. Na ulazu u crkvu – vrata ukrašena djelom Vaska Lipovca. Sveci su uvijek čudo svijeta, i umjetnici ih uvijek žele objasniti, ili bar obdariti. Pastirica Katarina Kosić, iz sela Relezi u brdima iznad Boke Kotorske, kći je pravoslavnih roditelja, rođena krajem petnaestog stoljeća (1493.). Kao mlada djevojka došla je u u Kotor i tu služila u kući vlastele. Njena gospodarica bila je pobožna katolkinja i uz nju je mlada djevojkazavoljela Katoličku Crkvu, primila sakramente i – zavjetovala Bogu svoje djevičanstvo na vrlo specifičan način: u 21. godini postala je «zazidana djevica», pokornica, dominikanska trećoredica i – moralna vertikala Kotora! Kao redovnica, koja nije u samostanu kakve mi poznajemo – dobila je ime Hozana. Danas je poznajemo kao Ozanu. Umrla je 1562. u 72. godini. Njezin način života nama, u eri wellness centara izgleda posve neprihvatljiv. Bez ljubavi prema Bogu, bez razmatranja Isusove Muke i ljubavi prema ljudima koji su joj dolazili sa svojim mukama, i tada, u prvoj polovini šesnaestog stoljeća – bio bi besmislen! Ovako....plodove njezine pokore iz ljubavi svi su osjetili. Zapisano je da je hrabrila Bokelje u obrani od Turaka 1539, premda su ovi bili zastrašujuće ratnički opremljeni i raspoloženi. Možemo li zamisliti pred Kotorom 30.000. vojnika i 7O galija spremnih da napadnu i unište grad? «Zazidana djevica» poticala je građane, molila s njima i za njih – i Turci su se jednostavno povukli, na Veliku Gospu 1539. Na ovaj čin ni generalna uprava dominikanaca u Rimu nije mogla ostati ravnodušna. Dopustili su da ona i njezine «druge» (također «zazidane djevice» koje su sad živjele u kao u nekom samostanu) dobiju bijeli dominikanski škapular i postanu redovnice II.reda. Kad je umrla 1562. sprovod je vodio kotorski biskup, a dominikansci su njezino štovanje promicali u svim zemljama u kojima su djelovali:Italija, Španjolska, Nizozemska, Njemačka, Francuska. Ipak, tek u XX.st. proglašena je blaženom. Za njeno neraspadnuto tijelo safkofag je napravio hrvatski kipar Antun Augustinčić.Po izloženom tijelu danas vidimo kako je bila sitna i kako je bila duhom i ljubavlju velika.
Muo je malo ribarsko mjesto u «zaljevu blaženika» a poznat je po svom Graciju iz Mula. I njegova je priča netipična. Rođen je 1438. kao sin jedinac ribara i sa svojim roditeljima živio je do tridesete godine, kad je otišao u – mornare. Predmnijevamo da je bio miran, tih, šutljiv, marljiv mladić, jer nije bio oženjen, a kao mornar – više je volio biti u crkvi nego u krčmi. Jedna Cvjetnica (1438.) i jedna propovijed – posve su mu promijenili život. Postaje redovnik, augustinac, «brat laik», vrtlar, ministrant, sakristan, a njemu najdraži su – siromasi, gubavci, prosjaci....U stvari, vrlo su mu bliski, jer je i sam živio tako isposnički, pokornički i samozatajno da su se prepoznali u trpkosti života, koje je Gracija prihvaćao s ljubavlju i tom ljubavlju grlio sve ljude u svom obzoru. Zanimljivo je kako oni koji su se odrekli obitelji zbog Boga imaju srca za one kojima je brak i obitelj svetinja, ali – izranjena svetinja. On je, zaljubljen u Euharistijskog Isusa i Blaženu Djevicu Mariju, imao sposobnost upoznavati probleme braka i obitelji iznutra, i liječiti ih. Među zavjetnim darovima njemu u zahvalu ima najviše – zlatnih i srebrnih srdaca. Umro je i pokopan u Veneciji (1508), 1810. tijelo mu je prenešeno u mjesto rođenja, u Muo. Danas se njegovo također neraspadnuto tijelo nalazi se u velebnoj crkvi Marije Pomoćnice.
Dan državnosti Republike Hrvatske slavimo s Hrvatima Boke Kotorske sudjelujući na misi za domovinu u katedrali sv.Tripuna, gdje se pridružujemo hrvatskom konzulu u Crnoj Gori Boži Vodopiji, županu dubrovačko-neretvanske županije Nikoli Dobrosavljeviću i ostalim uzvanicima, te vjernicima koji su došli na ovu svečanost iz svih krajeva Boke. Misno slavlje predvodi kanonik mons. Anton Belan, generalni vikar kotorkske biskupije a koncelebriraju uz kancelar prečasnog don Pavla Medača svećenici biskupije te gosti – naši vlč. Florijan i vlč. Vinko. Ovo je zaista svečanost. Prisutni vjernici su svečano i dostojanstveno odjeveni, tu je i viteško društvo Kumpanjoni iz Blata na Korčuli, ozračje je vrlo svečano, kako i priliči proslavi Dana državnosti. Na kraju mise svi pjevamo «Bože, čuvaj Hrvatsku». Sjećali se itko kad smo ovu domoljubnu pjesmu pjevali javno i svečano u Hrvatskoj? Za koji državni praznik? Ili je bilo potrebno otići tako daleko od Hrvatske da bismo shvatili «da ju je lakše voljeti izdaleka», kako je rekao jedan naš književnik, koji se vratio u Hrvatsku nakon što je postala slobodna i samostalna republika. Pokušavamo se sjetiti kad smo u Osijeku javno razvili hrvatske zastave, kad smo spontano i s ponosom zapjevali hrvatske pjesme, kad smo svojoj državi pokazali da ju cijenimo, jer je krvlju naših – sinova, braće, roditelja prije dvadesetak godina stvorena. Englez, Francuz, Amerikanac voli svojudomovinu, a mi? Izgleda - tek kad smo daleko od nje. Nakon mise pridružujemo se svečanoj povorci koja s hrvatskom zastavom na čelu prolazi ulicama starog Grada, penjemo se na Citadelu i pridružujemo se prigodnom programu. Dolazi nam ususret Miraš Dedejić, patrijarh Autokefalne crnogorske pravoslavne Crkve. Prilazi našoj grupi i – rukuje se s časnom sestrom Stelom. Zanimljivo! Odjeća časnih sestara u Crnoj Gori vrlo je cijenjena. Susestre s.Stele činile su i još uvijek čine prekrasna djela za Boga i narod koji im je tamo povjeren. Na tu činjenicu možemo i moramo biti ponosni.
Jutarnja molitva iz Časoslova.....Predvode vlč.Florijan i sestre sv.Križa. Jedna sestra počinje pjevanjem – prekrasno. Ovako su vjerojatno izgledale molitve u muškim i ženskim samostanima «posijanim» po našoj obali Jadranskog mora kroz stoljeća. Sv.Otac Benedikt XVI ne umara se naglašavati važnost liturgije i liturgijskog pjevanja kao svetog čina. Ni sv.misa, ni Časoslov nisu ni mjuzikl, niopera, niti bilo što manje od svetog čina susreta Boga i čovjeka u molitvi.
Dolazimo u Dubrovnik.....ljubav našu. Kolikom ljepotom, dostojanstvom i radošću širinom i dubinom hrvatske duše zrače Stradun, Sponza, katedrala, crkva sv.Vlaha, dominikanska i franjevačka crkva......zidine i kule. Minčeta podno Srđa, Lovrijenac ga je na zapadu čuvao od Venecije, Revelin i Sv.Ivan s istoka, sv.Vlaho na svakom mjestu, i svim preteškim vremenima, već više od tisuću godina.. Svi se sjećamo Dubrovnika i Vukovara iz 1991.Hrvatska golubica krvarila je na vrhovima svojih krila – u Vukovaru na sjeveru i u Dubrovniku na jugu.. Sad su među nama mladići Domagoj i Krešimir, rođeni Vukovarci. U duši nose rane djetinjstva i mladosti Vukovara. Sad žive u našoj župi. Dok šetamo Stradunom pitaju koliko je daleko Vukovar od Dubrovnika. Odgovaram: Nimalo! U našim srcima, u našoj Crkvi to je isti, neprocjenjivi medaljon s dva različita lika. Na jednoj strani je Vukovar, na drugoj – Dubrovnik. U studenom 1991. dubrovački biskup Želimir Puljić faxom je poslao đakovačkom biskupu Ćirilu Kosu dozvolu za ređenje jednog svećenika za dubrovačku biskupiju, jer osobno nije mogao izaći iz Dubrovnika, niti je đakon mogao doći u Dubrovnik.
Ne znamo gdje je tadašnji mladomisnik danas. Mi se divimo znamenitostima i idjelima na koje nailazimo: slike Vlahe Bukovca, Nikole Božidarevića i Tiziana, skulpturu Ivana Meštrovića kod dominikanaca, grob Ivana Gundulića, notne zapise Luke Sorkočevića i najstariju ljekarnu u Europi – kod franjevaca.
Povratak kući i – zajednički objed svega što je ostalo od ručka pored autobusa na jednom stajalištu. Prizor prilično neočekivan, neobičan, ali s izrazitim «biblijskim šarmom». Podsjeća me na slike nomada koji uvijek sve svoje sa sobom nose, hodaju i po suncu i po kiši, i jedu – gdje im se čini najprikladnije. I uvijek u društvu. Kad čitamo Bibliju, pogotovo kad netko ima sreću i vidjeti Svetu zemlju, i boraviti u njoj –scena predaha, gdje se sjeda uz put, jede usput, gdje se razgovara i pregovara između zalogaja i svaki je lutalac dobro došao – vrlo je bliska. Podsjeća na Abrahama, Izaka, Jakova.....
Večernja iz Časoslova – ponovno duhovno obogaćenje.
Mostar – posjet novoj još ne završenoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije i starog mosta na Neretvi. I povratak.........
Bilo je zaista lijepo! I – ponovilo se!
Ana Penić
| < « | » > |
|---|