Župa sv. Josipa Radnika

"Gospodine, nauči nas moliti."
Lk 11, 1-13

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: "Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." On im reče: "Kad molite, govorite: 'Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'" I reče im: "Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: 'Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!' A onaj mu iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti." "I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se." "A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!"

Vjera - živi odnos
Najprije treba poći od misli daje vjera živi odnos. Vjerovati ne znači tek priznavati neke istine o Bogu - da Bog jest, da se Bog brine za svijet, da je poslao svoga Sina za naše spasenje i da nešto određuje. Živa vjera znači odazvati se svjesno Bogu. Vjerovati znači odazvati se Bogu i reći: evo me, tu sam! Stupiti u odnos s Bogom kao učenik s Učiteljem, kao sin s Ocem. Slušati Boga, primati od njega riječ, koja je svjetlo za bolje razumijevanje vlastite egzistencije i zapovijed za bolju životnu praksu. Primiti riječ u srce, u samo srediste vlastitog bića, dati da odjekne u srcu i potrese cijelo naše biće, da je slijedimo. Ona je putokaz našega života. Činiti što iz nje proizlazi kao zadaća u pojedinom trenutku života. Vjera je zato put - hod s Bogom. Kad smo jednom stupili s njim u živi odnos, onda više ništa u našem životu ne smije biti kao da toga odnosa nema. Kad smo se jednom odazvali, povjeravamo se Bogu i idemo s njim! Oslanjamo se na njega! 
Vjera prerasta u molitvu
Na taj način vjera sama po sebi prerasta u molitvu. Zato tek tada možemo kazati da je netko vjernik u pravom smislu, kad počne moliti. Tek kad prijeđe u molitvu, kad se uspostavi nutarnji razgovor s Bogom, u čovjeku se otvara pravo svjetlo vjere, moć nade i žar ljubavi. Kad s Bogom počnemo razgovarati, pa makar on boravi u sumnji, kad taj nutarnji razgovor kao trajni odnos prenesemo u cjelinu života, onda postajemo pravi vjernici. Vjerovati, dakle, znači ujedno i moliti.
Odnos prema Bogu - odnos prema bližnjem                                                                          E, gdje je sad tu naš bližnji? Kako se odnos cjeline našega bića prema Bogu prelijeva u odnos prema bližnjima? Ne možeš biti u odnosu s Bogom kao Ocem, ako nisi ujedno u odnosu sa svojim bližnjima, jer je Bog Otac svima.
Zato, koliko god se obraćamo Bogu, koliko god Bogu odgovaramo na njegovu riječ, koja naše srce iznutra rasvjetljuje i potresa, ako ne bismo prepoznali svoje bližnje kraj sebe, ne bismo još u pravom smislu bili vjernici. Razgovor s Bogom prerasta i u razgovor s bližnjim u istoj ljubavi koja nas veže s Bogom. U Božjem ih svjetlu bolje poznajemo i potpunije prihvaćamo. Prema tome, kad vjernik prijeđe u takav životni stav – da je njegova vjera stalan odnos s Bogom, stalan razgovor s Bogom, on širi oko sebe, recimo slikovito, miris dobrote i ljubavi.
Razumjeti sebe i druge 
No, između ljudi i u samo čovjekovo srce nastanio se razdor: Diabolus, grijeh. Zato je čovjek pred Bogom uvijek i u stavu poniznosti, moleći Boga da nam pomogne razumjeti sama sebe. Mučnina je često u nama. Zato molimo od Boga svjetlo da shvatimo sebe i da shvatimo druge ljude. Treba shvatiti svakog čovjeka. Budući da se Bogu obraćamo kao dobrome Ocu i u njemu gledamo vrhunac dobrote i savršenstva, puninu svega, pa i puninu svoga osobnog ostvarenja, moramo od Boga naučiti gledati u svakom čovjeku najprije ono dobro. Najprije dobro, a ne najprije zlo! Dakako, u nama je sklonost da čovjeka često najprije prosuđujemo po njegovim zlim ili lošim osobinama, najprije mu tražimo mane. O manama svojih bližnjih uvijek
najradije pričamo. Pošto ipak postoje i grijesi, slabe strane naših bližnjih, kao i nas samih, molitva kao stalni razgovor s Bogom mora biti i, kako to kažemo, zagovorna. Dakle, molitva je zahvalna, pohvalna, jer Bogu zahvaljujemo i hvalimo ga što nam je neizmjerno dobar, ali, budući da je u tom našem razgovoru s Bogom uvijek i naš brat i naša sestra, naši odnosi koji nisu uvijek u miru i ljubavi - remeti ih grijeh - molimo od Boga milosrđe za sebe i za svoje bližnje. Bože, budi milosrdan svima, a najviše onima koji su više potrebni tvoga milosrđa.
Abrahamov primjer 
Eto, tu nam je primjer Abrahamova molitva. Po istočnjačkom običaju on se cjenka s Bogom. Kao kad se na nekoj tržnici pogađaju. Najprije velika cijena, pa onda sve manja. Traži se popust. Tako se Abraham moli Bogu. »Cjenka se«, ali ne za sebe nego za Sodomu i Gomoru. Nemoj ih uništiti, možda se ipak nađe netko dobar. Radi nekoliko dobrih sačuvaj grad. To je pouka nama da ne želimo nikad zlo drugome. Molitva bi bila strašna, protivna samom smislu razgovora s Bogom, kad bismo molili neko zlo drugome. Da radi dobrih radije treba poštedjeti zle. Radije poštedjeti zle nego da se sa zlima ponište i dobri. Dakle, uvijek nastupati s milosrđem koje od Gospodina očekujemo i za sebe.
Isusov način molitve  
I sada, na kraju, imamo uzor molitve što nam ga daje Isus. Ponajprije, mora nam upasti u oči cjelovit Isusov primjer. On moli, učenici to vide, ali učenike ne uči nikakvoj posebnoj molitvenoj vještini. Zašto? Zato što neće iz molitve napraviti neku magijsku praksu, neku posebnu duševno-tjelesnu tehniku. Hoće da molitva bude jednostavna kao što je odnos osobe prema osobi, kao razgovor. Molitva je svekoliki čovjekov stav prema Bogu, svekoliko naše življenje, jer uvijek treba biti u živom odnosu prema Bogu i prema svim ljudima – u vjeri, zaufanom povjerenju i ljubavi! Pravi vjernik uvijek razgovara s Bogom. Isus nas uči jednostavnoj svakodnevnoj molitvi, koja ima prerasti u svekoliki život: »Oče! Sveti se ime tvoje...«. Kaže nam: Jednostavno stanite pred Boga sa sinovskim pouzdanjem. Zatražite sve što vam treba – svaki dan! Cijeli svoj život uključite, ali nemojte ništa tražiti samo za sebe a da niste istodobno spremni to dijeliti s drugima. U toj je molitvi zapravo nacrt svekolikog sretnog i mirnog ljudskog života, našeg ponašanja - i prema Bogu i prema ljudima! čak možemo kazati da je u toj molitvi i nacrt ljudskoga društva. Bog traži od nas da budemo pozitivno usmjereni jedni na druge, da razumijemo jedni druge, da opraštamo jedni drugima, kao što i sami želimo da budemo prihvaćeni i da nam bude oprošteno. Uzajamnost i solidarnost jedino nas može učiniti sretnima. Motiv za to nam je Bog kojemu se smijemo obratiti, i svakodnevno mu se stvarno obraćamo, kao Ocu, koji nikoga ne odbija. To je ujedno i poslanje nas kršćana u svijetu. Mi živimo neprestano u živom odnosu s Bogom, s njim razgovaramo: »oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje« ... da imamo kruha svaki dan, svi - i oni najsiromašniji, da smo dobri jedni drugima, praštajući uzajamno svoje uvrede. Daj da izbjegnemo sve napasti koje nas vode u zlo, da se iz dana u dan popravljamo i postajemo sve dostojnija tvoja djeca. Daj nam da živimo solidarno u zajedništvu! Naučimo, draga braćo i sestre, tako moliti!