Poštovani prečasni gospodine župniče, dragi naš vlč. Nikola.

Što je bilo daleko, došlo je blizu. Rastanak s nama – vašim dugogodišnjim župljanima  i suradnicima, i Vaš susret s Vašim i našim Bogom – Ocem,  Gospodinom Isusom Kristom  i  Duhom Svetim, u za Vas novom načinu postojanja, u njegovoj blizini i Slavi.

Došli smo Vas popratiti na zadnjoj ovozemaljskoj stazi do zadnjeg počivališta Vašega tijela u Vama tako dragoj Župi Sv. Josipa Radnika u Industrijskoj četvrti.  Ovdje ste s mnogima od nas proveli 45 godina svojega ovozemaljskog postojanja i gotovo cijeli radni vijek koji ste uložili u njezino stvaranje – rođenje, rast i dozrijevanje. Većina nas je zajednički dio te povijesti i stoga se sjetnom šetnjom sjećanjima želimo oprostiti s Vama i iskoristiti priliku da nas ovaj puta nećete moći prekinuti svojim poznatim interventom: „ dobro, dobro, hajde pusti sad to.“

Daleke 1961. Godine u Osijeku su postojale tri župe pa je preuzvišeni biskup Stjepan Bauerlein prepoznao potrebu formiranja novih župa u Retfali i Industrijskoj četvrti. Ne ulazeći u detalje, Vaša zadaća je postala formiranje nove župe Sv. Josipa Radnika u skromnoj gradskoj četvrti naseljenoj pretežno radničkim stanovništvom. Sama Božja providnost je htjela sjediniti ljude skromnih materijalnih mogućnosti, velikog srca i čvrste vjere  i skromnog poniznog sveca, Isusovog poočima i drvodjelje. U tom trenutku, ljudskim okom gledano, nije bilo moguće prepoznati koliko se Vaša osoba uklapala u te Božje planove. Sada , gledano s vremenske distance jasno je prepoznatljiva  ta simbioza ovozemaljskog i nebeskog. Crkva toga vremena krenula je u teškim okolnostima komunističko-materijalističkog svjetonazora i propagande ususret čovjeku u duhovnom i prostornom smislu. Tim putem ste krenuli i tim putem neprestano išli. Vrlo brzo nakon utemeljenja, tek nova župa bila je teritorijalno prevelika pa ste već nakon nekoliko godina formirali najprije filijalu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Briješću, koja je kasnije prerasla u Župu. Potom filijalu pa zatim i župu Sv. Ivana Krstitelja u Brijestu. I na kraju i filijalu Sv. Marka Evanđeliste na Filipovici. Puno je vremena i riječi potrebno za opisati jedan plodan životni vijek marljivog i upornog graditelja materijalnih  i duhovnih vrijednosti. Ovo nije prilika. Radi toga se želimo prošetati onim sjećanjima koji su nas povezivali kao osobe,  i  braću u Kristu.

 Danas je posebna prigoda sjetiti se zanosa iz samog početka, kojim se jedna obiteljska kućica, žarom srdaca i trudom ruku preobražavala u bogoslužni prostor i stapala  u vjerni Božji puk. Nekoliko generacija mladih ljudi rasle su u međusobnom zajedništvu  očitovanom, u početku – fizičkim radom, kasnije molitvom krunice, uzajamnom pomaganju u učenju, pjevanjem u zboru koji je u 80-im godinama po kvaliteti bio poznat u cijeloj biskupiji. Vaša uloga u svjetovnom i duhovnom rastu i odgoju mladih ljudi bila je velika i važna. Izdašno ih pomažući pojedinačno i kao obitelji čvrsto ste se držali one biblijske – „neka ne zna desna što čini lijeva ruka“. Nije malo onih koji Vam svoju zahvalnost i danas vidljivo iskazuju.  Mnogi mladi iz onih vremena ne mogu zaboraviti bogatu biblioteku koja im je uvijek bila na usluzi uz Vašu očinsku skrb. I osobno dobro pamtim Vašu veliku i neskrivenu  radost svake godine prilikom upisa mladih u srednje i visoke škole, napose prilikom završetka njihovog školovanja. Time je naša imovinsko skromna zajednica pomalo poprimala obrise srednjeg društvenog staleža.

Kao nadasve skroman i samozatajan čovjek dugo ste na ulicama grada bili prepoznatljivi po svom biciklu, odijelu i francuskoj kapi dugoga vijeka. Predanost Crkvi i božjem narodu svjedočili ste živeći  standardom svojih župljana, ali često i znatno ispod njegovog prosjeka. Vaš dnevni boravak je bila kancelarija s radnim vremenom od 0 do 24 sata. Dugo vremena Župni dvor činile su dvije prostorije od po 12 m2 a servis za ručavanje  bile su „limene košalne“  u kojima ste donosili hranu. Bili ste i vrlo gostoljubivi prema subraći u svećeništvu prigodom blagdana i svećeničkih Korona, ali uvijek prepoznatljive skromnosti.

S ponosom ste često isticali kako su mnogobrojni građevinski radovi i zahvati ostvareni bez financijske pomoći mecena, već prilozima župljana skromnih materijalnih mogućnosti. A za novčana sredstva gotovo nikada niste agitirali. Napravilo se, pa su se tada vraćali dugovi. Rušilo se i gradilo – pa opet rušilo i opet gradilo, pa više puta tako. Rekli ste, u tim vremenima i okolnostima drugačije nije bilo moguće. Sada nam se čini da ste bili u pravu.  Danas se i u graditeljskom smislu,  imamo čime ponositi. Mnogi našu župnu crkvicu prepoznaju kao topao sakralni prostor.

Naoko, izvanjska nesigurnost i zbunjenost skrivali su Vašu autoritativnost, veliku upornost i  hrabrost  koju smo mi mlađi i nadobudniji s oscilirajućim poštovanjem i ljubavlju nagradili nadimkom „gazda“ , dok su Vas stariji  i životnom zrelošću bogatiji jednostavno zvali „naš Nikolica“.

Individualnost  je  bila  značajka duhovnosti  Vas i  osoba  i  zajednice unutar župe, bez isticanja pojedinca  u bilo kojem smislu. Stoga Vas mnogi pamte po dubokim osobnim susretima. Ne toliko duboke teološke misli koliko čvrste životne vjere i pouzdanja u Gospodina. A prilika je bilo mnogo jer su okolnosti bile teške i za zajednicu i za pojedince. Ovdje je običan mali čovjek uvijek teško živio. A Vi ste mu znali pružati životnu nadu a ne utjehu.  Istina, vremenski ste dugo bili u župi pa ste nas i stoga dobro poznavali.  No prije svega radi Vaše susretljivosti i otvorenosti nevoljama onih koji su k Vama dolazili.

Prepoznatljiva je bila Vaša gorljiva želja da bogoslužja, liturgija, slavljenja Euharistije uvijek  budu svečana i dostojanstvena, a posebno u blagdanskim danima. Bilo je to teško ostvariti s Vašim pjevačkim sposobnostima, ali ste to nadoknađivali svim preostalim mogućnostima – pobožnošću,  kvalitetnim zborskim pjevanjem, ruhom, kadom, brojnim ministrantima.  I oni su uvijek bili Vaš ponos.

Iz više razloga Vama i našoj župi dopala je čast da mnogi đakoni naše biskupije provedu svoj đakonski praktikum u našoj župi. Tako smo uz Vas,  i  mi imali privilegij upoznati mnoge mladomisnike naše biskupije i popratiti ih na početku njihovog svećeničkog puta i života.

Kruna Vaše duhovne skrbi su dva svećenička i jedno redovničko zvanje iz naše župe.

U ovom trenutku povijesti – tiho,  s poštovanjem i zahvalnošću želimo se sjetiti i svih skromnih, samozatajnih obitelji, svjetovnog reda  Zajednice malih Marija  i zajednice  sestara  Sv. Križa,  koji su zajedno s Vama bili stupovi Crkve u našoj župi.

Ako se nekome ova šetnja sjećanjima učini odveć idilična, u pravu je. Nije sve uvijek i sa svima bilo tako bajno. Ali ambijentalnost ovakvih trenutaka rastanka u okrilju je ljubavi, praštanja i milosrđa te stoga molimo Gospodina da sva ona manje lijepa kojih se nisam spominjao, ovim časom umru za svagda.

I kako ovakvim  rastancima ne priliče prekobrojne riječi, ovoga trenutka  – u ime svih župljana opraštam s Vama s dvije riječi koje izlaze iz dubine naših srca – VELIKA HVALA!

Zajedno s Vama, u molitvi i sa žudnjom,  vjerujemo i osluškujemo riječi Svevišnjega:  Dođi slugo, dobri i vjerni. Uđi u veselje svoga Gospodara!

Zorislav Horvat