RIJEČ GOSPODNJA ZA 3. KORIZMENU

Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe….„

 Lk 13,1-9

Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: ´Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.´ Nato im pripovijedi ovu prispodobu: ´Imao netko smokvu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’“

 

Neplodna smokva – život

Vijesti o velikim nesrećama u kojima stradava velik broj ljudi ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Ljudi se pitaju za uzrok i traže objašnjenje, kako i zašto se to dogodilo. Ipak postoji određena razlika između Isusova i našega vremena. Čini se da je u Isusovo

vrijeme prevladavalo mišljenje kako su takve nesreće izravna Božja kazna za ljudsku grješnost, dok naši bezbožni suvremenici obično govore o slučaju ili sudbini.

Isus postupa drukčije. On ne dijeli mišljenje svojih suvremenika da su Galilejci koji su se za blagdan Pashe pobunili protiv rimske vlasti i koje je Pilat dao okrutno pogubiti i njihovu krv “pomiješao s krvlju njihovih žrtava”, koje su se upravo prinosile u hramu, bili veći grješnici od drugih. To jednako vrijedi i za one koji su tragično skončali pod ruševinama kule u Siloamu kad se ova iznenada srušila. Propovijedajući Isusu te slučajeve, njegovi sugovornici očito očekuju nekakvo objašnjenje, ali Isus usmjeruje pozornost svojih slušatelja na nešto puno važnije. Naglasivši kako te žrtve nisu veći grješnici od preživjelih, Isus ne niječe uzročnu vezu između grijeha i kazne, već upozorava na temeljnu biblijsku istinu da su pred Bogom svi ljudi grješni, ali on nije osvetnik. Zato Isus želi da se ti, kao i svi drugi slični slučajevi shvate kao upozorenje i poziv svima na obraćenje koje predstavlja jedini pravi čovjekov stav pred Bogom. Isus poziva svakog čovjeka da, umjesto da s lažnim uvjerenjem u vlastitu pravednost sudi o grješnosti drugih, trajno ispituje svoj stav pred Bogom i mijenja svoj život. To je glavna poruka ovog evanđelja na sredini korizmenog vremena.

Iskoristiti Božju strpljivost

Svoju pouku Isus ilustrira slikom neplodne smokve koja zorno govori i o čovjeku i o Bogu. Vlasnik vinograda u kojemu ta smokva raste s razlogom je ljut, jer već tri godine na njoj ne nalazi ploda. Logična je njegova odluka da je posiječe, kako ne bi uzalud i dalje iscrpljivala zemlju. Ipak, on popušta pred molbom vinogradara da

je poštedi i dade joj priliku još godinu dana. On će je okopati i pognojiti pa, ako ponovno ne bude plodna, neka je onda posiječe.

Već je Stari zavjet sliku vinograda primjenjivao na odnos Boga i njegova naroda, a u vinogradaru Isus vidi sebe koji svojim pozivom na obraćenje želi zaustaviti Božju srdžbu i ljudima dati priliku za obraćenje.

Isus je svjesno ostavio otvorenim pitanje, je li smokva iskoristila posljednju priliku. Je li sljedeće godine donijela plod ili nije. To nije poruka ove slike. Njezina poruka je kako je Bog dobar i strpljiv i kako daje priliku svakom čovjeku, pa i onom koji već dugo ne daje plod života po vjeri. No očito je također da i Božja strpljivost ima

svoju granicu i da čovjek mora s tim računati. Svako vrijeme svjedok je brojnih iznenadnih nesreća, sličnih onima u jeruzalemskom hramu, koje treba u Isusovu duhu shvatiti ne kao kaznu za grijeh drugih ili puki slučaj, već kao znak ugroženosti našega života od zla koje je u nama i koje čovjeka može povući u vječnu propast. Svaki čas svatko od nas može se naći, ni kriv ni dužan, u središtu neke eksplozije, požara, potresa ili druge neizbježive katastrofe. U tom slučaju ostaje samo jedno pravo pitanje: je li naš život do tada bio poput besplodne smokve, ili će Bog u njemu ipak prepoznati plodove vjere kojima je obećan život vječni? Smisao korizme nije u tom da se na određeno vrijeme odrečemo ovoga ili onoga, već da mijenjamo svoju nutrinu i da svoj život učinimo plodnim dobrim djelima koja neće biti ograničena samo na korizmeno vrijeme.