RIJEČ GOSPODNJA ZA 4. KORIZMENU

Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.

Lk 15, 1-3.11-32

U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:

»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

 

Poziv na oproštenje i pomirenje.

Redovito volimo ovu prispodobu nazivati “O izgubljenom sinu”. Međutim, ovoje daleko više prispodoba o milosrdnom ocu. Otac je pravi subjekt ove Isusove priče. Otac je najaktivniji. Otac preuzima inicijativu u sva tri dijela ove prispodobe. Otac je tu neprestano budan i spreman praštati i ljubiti. Vjerujem da se i sami volimo negdje pronaći čitajući ili slušajući ovu prispodobu. Najčešće pomislimo da se prepoznajemo u mlađem sinu. On je tip slaba, grešna čovjeka, koji je sposoban učiniti i velike grijehe, koji može duboko raniti drugoga. Takav je svaki grešnik. Zato je cijela ova prispodoba poziv na obraćenje, na povratak Ocu, na ispovijed i pomirenje.  Međutim, okolnosti ove prispodobe su rječite: Isus blaguje s carinicima i grešnicima. Farizejima i pismoznancima to ne ide u glavu. Mrmljali su na Isusa: Kako smije to činiti!  Isus očito želi u ovoj prispodobi ocrtati ova dva tipa ljudi: sjedne strane carinike i grešnike – to je mlađi sin; s druge strane farizeje i pismoznance – to je stariji sin. Mlađi je sin sposoban za velika nedjela, ali također i za povratak, obraćenje, prihvaća i prepoznaje ljubav što je otac ima za njega. Stariji je sin pravedan, vrši sve što zakon propisuje, ne želi ničim povrijediti uredne odnose u kući. Međutim, on ne pozna ljubav. On ne shvaća životnu istinu. On misli da može zaslužiti očevu ljubav, da kod oca zarađuje određena životna prava. Odatle u njemu pobuna na rasipnu milosrdnu ljubav njegova oca prema rasipnom bratu. Zapravo u njegovim očima nije toliko njegov brat rasipan, koliko otac koji se razbacuje znakovima ljubavi prema ovom propalici. To je ono farizejsko u nama svima. Bog je Otac. A mi bismo uvijek iznova htjeli nekako zadužiti Oca, htjeli bismo zaslužiti nebo, htjeli bismo zaraditi ono što se ne da ničim isplatiti. Tu je riječ o ljubavi i zakonu. Dakako da ova prispodoba ne želi nikoga ohrabriti na rasipan i grešan život. Naprotiv, u razgovoru sa starijim sinom očito izlazi ono što mi tako teško shvaćamo: da ono iskustvo sto ga je mlađi sin imao nije bio život. To je smrt. To ne ulazi u životni staž. Njegov povratak Ocu je istinski novi početak, on je ustao na novi život. Stariji sin misli da je njegov brat proživio svoje dane. Misli da se naužio života; da ima nešto od života. Gotovo da se možemo prepoznati kad počnemo zaviđati grešnicima: kao da nas kršćane Božji zakon sputava i da mi zapravo često nemamo od života ono što bismo mogli imati kad ne bi bilo tog Božjeg zakona. Smatramo životom ono što život nije. “Ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje!” tvrdi otac nagovarajući starijeg sina da se i on počne radovati ovom događaju. Ovu je prispodobu Isus izrekao i nama. Ona je za sva vremena. Nema nikoga na svijetu, pa ne znam koliko i kako sagriješio, a da ne bi imao moguć pristup Ocu. Bog je dobar. On je davatelj života. Iskreno pokajanje, čežnja za životom, prihvaćanje njegova zagrljaja – to je dovoljno da se uđe u iskustvo novog, čistog, Božjeg života. Jedina pretpostavka u svemu tome jest: istinsko prepoznavanje svoga stanja. Mlađi je sin, kako kaže danas evanđelje, “konačno došao k sebi”, shvatio je što se dogodilo, vidio je istinu svojih odnosa: prema Bogu, prema ocu, prema sebi. I odlučio se vratiti. Bilo bi divno kad bismo sebe vidjeli u Božjoj ljubavi i u jednostavnosti svojeg vjerničkog života. Možda nisi imao dramatsko iskustvo rasipnog sina, možda se nikad nisi udaljio od Boga nekim teškim prestupkom zakona, možda je tvoj život protekao u relativnoj vjernosti i nastojanju oko dobra. Raduj se i shvati: to je tajna onoga što Otac govori starijem sinu, ne očekuj plače za to, jer onda ostaješ lišen iskustva ljubavi. U iskrenom i ustrajnom nastojanju oko dobra “sve moje tvoje je”, govori Otac. “Imaš pravo na moju ljubav.” Kako bi bilo divno kad bismo svaki dan svog života prepoznali kao dar ljubavi. Nije potrebno otići od Oca da se na povratku konačno osjeti i vidi: Otac neizrecivo ljubi.  Jer Otac ljubi neprestano, svakog dana, u svakodnevici života. I bila je gozba. Na gozbu su pozvani i mlađi i stariji sin. Pozvani su kao braća. “Treba se radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav – i oživje!” Gozba – to je, u svjetlu evanđelja, euharistija. To je ovo što sad činimo. To je objava neizrecive ljubavi u kojem nam se ne nudi za hranu ni ugojeno tele, ni jare da se s prijateljima proveselimo. Ovdje nam se objavljuje ljubav, skrivena u tajni kruha, u tajni Isusa koji je svojom žrtvom na križu potvrdio da nam njegov i nas nebeski Otac svoju ljubav nikad neće uskratiti.