Tko može nečiji život sročiti u par rečenica?! Tko može nečiju osobnost ocrtati u par riječi?! Pa kad bi i svatko sȃm o sebi govorio, opet bi bilo nekako manjkavo, nedorečeno… Prečasni Nikola nije mnogo o sebi govorio, njegov je život govorio o njemu. Prebirući po nekim njegovim spisima, pogled mi se zaustavio na rečenicama: ”Kad sada gledam svoj život i razmišljam, pa to su planovi Božji, a ne moji. Ja sam bio samo sredstvo u Božjim rukama. Nisam nikakav plan imao jer ja sam samo svećenik koji je želio služiti svojoj Crkvi i svom narodu.” I zaista je bio to. Sredstvo u Božjim rukama. Potpuno predan svećeničkom pozivu svim srcem i dušom ljubio je Gospodina i Crkvu. Neumorno je revnovao oko spasenja duša.

Bio je župnik bez radnog vremena – svatko je bio slobodan doći k njemu u bilo koje vrijeme i obratiti se za pomoć: bilo materijalnu, bilo duhovnu… Nijedan siromah nije od njega otišao praznih ruku; ako ništa drugo barem bi s njim podijelio svoje nove čarape, cipele… A prečasnom Nikoli? Njemu bi bile dobre i stare, pokrpane… Živio je bez automobila… ma, upravo u krajnjoj skromnosti… Možda takvu skromnost pronalazimo još jedino u životopisima svetaca. Samozatajan, jednostavan, ponizan, i iznad svega pobožan… Kolike je sate proveo klečeći pred svetohraništem, to valjda samo Gospodin zna i pokoji župljanin koji bi u popodnevne sate svratio u crkvu na par minuta – vidio bi kako ih njihov pastir zagovara pred Licem Božjim. U teškim vremenima za Crkvu i hrvatski narod, djelovao je po onoj evanđeoskoj: ”mudro kao zmija i bezazleno kao golub”. Bog je obilno blagoslivljao njegova nastojanja.

Sestrama je prečasni Nikola bio uzor i podrška u nasljedovanju Krista. Rado je s njima slavio euharistiju u kapeli, a kad je koja htjela pristupiti sakramentu ispovijedi, nikad mu nije bilo teško odvojiti vrijeme… U međusobnoj komunikaciji bio je uviđavan, pun poštovanja i razumijevanja…

Dragi naš prečasni Nikola, hvala Vam za primjer Vašeg svećeničkog života! Hvala Vam za primjer Vašeg svetog života!

Milosrdne sestre svetog Križa